Na poljima širom svijeta koristi se neobičan sastojak za obogaćivanje tla - pročišćeni kanalizacijski mulj. Ovaj materijal, koji se čini korisnim za ponovno unošenje hranjivih tvari, krije u sebi nešto neočekivano: mikroplastične zagađivače. U nedavnoj studiji objavljenoj u časopisu "ACS’ Environmental Science & Technology Letters", znanstvenici su iznijeli zabrinjavajuće otkriće: vjetar može prenositi ove mikroskopske čestice plastičnog otpada s polja, čak i pri najblažem povjetarcu.

Mikroplastika, ti sićušni komadići plastike manji od 5 milimetara, postali su sveprisutni, pronalazeći svoj put čak i do oblaka i ljudskog srčanog tkiva. Osim što je otkrivena u zraku, mikroplastika je pronađena i u kanalizacijskim i otpadnim vodama, odakle završava u biokrutinama - obrađenim ostacima otpadnih voda koji se koriste kao prirodno gnojivo. Ovaj postupak, koji naizgled ima brojne prednosti, zapravo skriva potencijalnu opasnost. Mikroplastika iz biokrutina ne samo da se vraća u okoliš, već može nositi i razne zagađivače iz otpadnih voda, predstavljajući rizik ako se inhalira.

Sanjay Mohanty i njegov tim istraživača usredotočili su se na ovaj problem, istražujući kako i u kojoj mjeri vjetar može raspršiti mikroplastiku s poljoprivrednih površina. Njihova istraživanja pokazuju da se mikroplastične čestice oslobađaju s polja lakše nego što se to prije mislilo, prenoseći se u zrak čak i kod najmanjeg puhanja vjetra. Ovo otkriće naglašava važnost daljnjeg istraživanja utjecaja korištenja pročišćenog kanalizacijskog mulja u poljoprivredi, posebice u pogledu zdravstvenih i ekoloških posljedica.

Osim što su otkrili da mikroplastika lako 'napušta' tlo, tim je uočio i da su sedimenti nošeni vjetrom imali značajno veće koncentracije mikroplastike u usporedbi s izvornim biokrutinama ili samim tlom. Ovaj fenomen, poznat kao učinak obogaćivanja, događa se zbog toga što su plastične čestice manje gustoće od minerala tla poput kvarca i nisu toliko 'ljepljive'. Zbog svojih jedinstvenih svojstava, mikroplastika se lakše 'odvaja' od tla pod utjecajem vjetra, čak i onog najblažeg, koji inače ne bi bio dovoljno jak da podigne prašinu.

Ova saznanja upućuju na to da prethodni modeli koji su procjenjivali emisiju mikroplastike iz tla nisu u potpunosti uzimali u obzir ove specifične karakteristike. Prema izračunima Mohantyja i njegovog tima, stvarna količina mikroplastičnih čestica oslobađenih u zrak s poljoprivrednih površina mogla bi biti gotovo dva i pol puta veća od ranije procijenjenih vrijednosti. Ovaj podatak ukazuje na potrebu za revizijom i ažuriranjem postojećih modela kako bi se točnije prikazao utjecaj mikroplastike na okoliš.

Istraživanje je, između ostalog, financirano od strane Nacionalne zaklade za znanost kroz Graduate Research Fellowship Program te od McPike Zima Charitable Foundation, čime se naglašava važnost podrške znanstvenim istraživanjima koja razotkrivaju nove i važne aspekte ekoloških problema s kojima se suočava moderno društvo.

Izvor: American Chemical Society