U lipnju prošle godine Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poništio je presudu Roe protiv Wadea, što je rezultiralo ukidanjem federalnog prava na pobačaj. Ovaj potez omogućio je svakoj saveznoj državi da samostalno odlučuje o pravilima vezanim za pobačaj. Takva odluka bila je pozitivno prihvaćena među zagovornicima prava na život, dok je u Europi potaknula snažnu reakciju onih koji podržavaju pravo na pobačaj.

U Francuskoj, predsjednik Emmanuel Macron učinio je korak dalje integrirajući pravo na abortus u temeljne zakone zemlje, ugrađujući ga direktno u francuski Ustav. To je bila inicijativa koja bi mogla postati uzor za slične poteze unutar Europske unije.

Nedavno je Europski parlament glasao o uključivanju prava na pobačaj u Povelju Europske unije o temeljnim pravima. Glasanje je završilo s 336 zastupnika za, 163 protiv, dok je 39 zastupnika ostalo suzdržano.

Iz Hrvatske, zastupnici Romana Jerković, Predrag Fred Matić i Tonino Picula, svi iz redova socijaldemokrata, podržali su rezoluciju, dok su protiv bili Tomislav Sokol iz HDZ-a i Ladislav Ilčić, član kluba Europskih konzervativaca i reformista.

Iako rezolucija sama po sebi nije obvezujuća, postoji očekivanje da će u budućnosti možda biti prihvaćena od strane svih država članica, što bi značilo njenu punu primjenu u cijeloj Europskoj uniji. Ovo nije prvi put da se pravo na pobačaj pokušava uvrstiti u Povelju EU-a o temeljnim pravima, s obzirom da je prvi pokušaj bio već u srpnju 2022. godine.

Izjava Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE), objavljena prije glasanja, jasno osuđuje promicanje pobačaja kao temeljnog prava, ističući da to nije pravi način za promicanje prava žena. Biskupi smatraju da pobačaj ne bi smio biti priznat kao temeljno pravo, jer to ide suprotno od stvarne zaštite prava i dostojanstva žena.

Pravo na život kao temeljno pravo
Biskupi naglašavaju da je pravo na život osnova svih ostalih ljudskih prava, a posebice važno za zaštitu najranjivijih skupina u društvu, uključujući nerođenu djecu koja nemaju mogućnost braniti svoja prava.

Odluka Europske komisije o financiranju inicijative "Moj glas, moj izbor" za promicanje pristupačnog pobačaja svjedoči o težnjama ka uključivanju prava na abortus u Povelju EU. Ovaj potez, iako se na prvi pogled čini kao podrška ženama, po mnogima je korak prema relativizaciji prava na život. Inicijativa se predstavlja kao sredstvo za osiguravanje sigurnijeg okruženja za žene koje žele prekinuti trudnoću, ali nosi i latentnu opasnost od promicanja abortusa kao standardne opcije umjesto krajnjeg rješenja.

Institut europske građanske inicijative, uveden Lisabonskim ugovorom, omogućava građanima EU da izravno sudjeluju u kreiranju politika prikupljanjem potpisa za predlaganje inicijativa Europskoj komisiji. Ova specifična inicijativa "Moj glas, moj izbor" ističe se kao primjer kako se kroz takve mehanizme mogu promicati značajne promjene u zakonodavstvu EU.

Ovakve kampanje ne samo da promoviraju slobodu izbora, već također stavljaju pritisak na društvo da preispita svoje vrijednosti, osobito kada je riječ o pravima nerođene djece. Iako se poziva na slobodu i sigurnost, kritičari navode kako se time marginalizira pravo na život, opisujući ovakav pristup kao moralnu krizu zapadne civilizacije.

Ironično, dok se u povijesti borba za ljudska prava često isticala kao borba protiv diskriminacije i nepravde, danas se čini da se kroz promociju prava na abortus neki od tih temeljnih principa zapostavljaju. Paradoksalno, to što se abortus promovira kao pravo može voditi ka zanemarivanju prava nerođenih, stvarajući duboku etičku i moralnu dilemu.

Na kraju, kritika se usmjerava prema zapadnoj civilizaciji koja, prema nekim mišljenjima, gubi moralni kompas dopuštajući liberalizaciju abortusa. U tom kontekstu, perspektiva budućnosti zapadne civilizacije često se doživljava s pesimizmom, posebice u svjetlu pitanja nekažnjivosti ubijanja nerođenih.