Premijer Benjamin Netanyahu dao je naslutiti da će izraelska vojska uskoro pokrenuti invaziju na Rafah, grad na jugu Pojasa Gaze. Više od milijun Palestinaca, koji su sada na rubu gladi, potražilo je utočište tamo iz svojih bombardiranih gradova dalje na sjeveru. Unatoč upozorenju predsjednika SAD-a Joea Bidena protiv takvog poteza, Netanyahu za sada izgleda neodvratno nastoji napasti Rafah.

Napad predstavlja najnovije poglavlje u trenutačnoj borbi Izraela za eliminaciju Hamasa iz Gaze.

Osim toga, odražava ideologiju poznatu kao "Željezni zid", koja je dio političke povijesti Izraela još prije osnivanja države 1948. godine. Ideologija Željeznog zida vodila je Netanyahua tijekom njegove dvadesetogodišnje karijere na čelu Izraela, kulminirajući trenutačnim smrtonosnim ratom koji je započeo masakrom Izraelaca, a zatim se pretvorio u humanitarnu katastrofu za Palestince u Gazi.

Zid koji se ne može probiti Godine 1923., Vladimir, kasnije poznat kao "Ze'ev", Jabotinsky, istaknuti cionistički aktivist, objavio je članak "O Željeznom zidu" u kojem je iznio svoju viziju puta kojim bi cionistički pokret trebao ići kako bi ostvario svoj konačni cilj: stvaranje neovisne židovske države u Palestini, tada pod britanskom upravom.

Jabotinsky je upozorio cionističku elitu da zanemaruje arapsku većinu u Palestini i njihove političke želje. Tvrdio je da cionistička elita njeguje iluzornu vjeru da će tehnološki napredak i poboljšani ekonomski uvjeti koje Židovi navodno donose u Palestinu pridobiti lokalno arapsko stanovništvo.

Jabotinsky je smatrao da je ta vjera temeljito pogrešna.

Prema Jabotinskom, Arapi Palestine, kao i bilo koje izvorno stanovništvo kroz povijest, nikada ne bi prihvatili nacionalne aspiracije drugog naroda na svojoj domovini. Jabotinsky je vjerovao da će cionizam, kao židovski nacionalni pokret, morati suprotstaviti se arapskom nacionalnom pokretu za kontrolu zemlje.

"Svako izvorno stanovništvo na svijetu odupire se kolonizatorima sve dok ima i najmanju nadu da se može osloboditi opasnosti od kolonizacije," napisao je.

Jabotinsky je smatrao da cionistički pokret ne bi trebao trošiti svoje resurse na utopijske ekonomske i socijalne snove. Jedini fokus cionizma trebao bi biti razvoj židovske vojne snage, metaforički Željezni zid, koji bi primorao Arabe da prihvate židovsku državu na njihovoj izvornoj zemlji.

"Cionistička kolonizacija... može napredovati i razvijati se samo pod zaštitom sile koja je neovisna o izvornom stanovništvu - iza željeznog zida koji izvorno stanovništvo ne može probiti," napisao je.

Nasljednici Jabotinskog: Likud Godine 1925., Jabotinsky je osnovao Revizionistički pokret, koji će postati glavna desničarska opozicijska stranka dominantnoj Laburističkoj stranci u cionističkom pokretu. Suprotstavljao se laburističkoj socijalističkoj ekonomskoj viziji i naglašavao fokus na njegovanju židovskog militarizma.

Godine 1947., David Ben-Gurion i cionistička elita prihvatili su planove podjele koje je izradila Ujedinjena naroda za Palestinu, dijeleći je na neovisne židovske i palestinsko-arapske države. Cilj cionista prihvaćanjem plana bio je osnivanje židovske države na temelju takvog međunarodnog konsenzusa i podrške.

Revizionisti Jabotinskog protivili su se bilo kakvom teritorijalnom kompromisu, što znači da su se protivili bilo kakvom planu podjele. Protivili su se priznavanju ne-židovske političke entitete – arapske države – unutar granica Palestine.

Palestinsko-arapska država predložena planom podjele UN-a odbijena je od strane arapskih vođa i nikada nije ostvarena.

Godine 1948., Izrael je proglasio neovisnost, što je izazvalo regionalni rat između Izraela i njegovih arapskih susjeda. Tijekom rata, koji je počeo odmah nakon glasanja UN-a za podjelu i trajao do 1949., više od polovice palestinskih stanovnika zemlje koju je Izrael tvrdio bilo je protjerano ili je pobjeglo.

Nakon završetka rata, povijesno područje Palestine bilo je podijeljeno, pri čemu je oko 80% zemlje prisvojila i upravljala nova država Izrael. Jordan je kontrolirao Istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu, dok je Egipat kontrolirao Pojas Gaze.

U novom izraelskom parlamentu, nasljednici Jabotinskog – u stranci koja se prvo zvala Herut, a kasnije Likud – bili su relegirani na klupe opozicije.

Stara prijetnja, nova prijetnja Godine 1967. izbio je još jedan rat između Izraela i arapskih susjeda Egipta, Sirije i Jordana. Rezultat je bio izraelska okupacija Istočnog Jeruzalema, Zapadne obale, Sinajskog poluotoka, Pojasa Gaze i Golanske visoravni. Yitzhak Rabin vodio je izraelsku vojsku tijekom tog rata, nazvanog Šestodnevni rat.

Od 1948. do 1977. godine Izraelom je upravljala više lijevo orijentirana Laburistička stranka. Godine 1977. Menachem Begin doveo je Likud do pobjede i uspostavio ga kao dominantnu silu u izraelskoj politici.

Međutim, 1992. godine, Rabin, kao vođa Laburističke stranke, izabran je za premijera. S obzirom na to da je Izrael u tim godinama izrastao u vojnu i ekonomsku silu, potaknut novim visokotehnološkim sektorom, vjerovao je da zemlja više ne stoji pred prijetnjom uništenja od strane svojih susjeda. Prema Rabinu, mlađa generacija Izraelaca željela se integrirati u globalno gospodarstvo. Rješavanje arapsko-izraelskog sukoba, vjerovao je, pomoglo bi Izraelu da se integrira u globalni poredak.

Godine 1993., Rabin je pregovarao o Oslonskim sporazumima, mirovnom dogovoru s palestinskim vođom Yasserom Arafatom. Dvojica muškaraca rukovala su se u simbolu pomirenja arapsko-izraelskog sukoba. Sporazum je stvorio palestinsku vlast na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, kao dio puta prema dugoročnom cilju stvaranja dviju država, Izraela i palestinske države, koje bi mirno koegzistirale.

Te iste godine, Benjamin Netanyahu postao je vođa stranke Likud. Sin istaknutog povjesničara španjolskog židovstva, gledao je na židovsku povijest kao na ponavljajući ciklus pokušaja uništenja – od Rimljana do španjolske inkvizicije, nacista i arapskog svijeta.

Netanyahu je vidio oslonski mirovni proces kao vrstu teritorijalnog kompromisa o kojem je Jabotinsky upozoravao. Za njega, kompromis bi samo pozvao na sukob, a bilo kakav pokaz slabosti značio bi propast.

Jedini odgovor na takvu značajnu prijetnju, kako je Netanyahu više puta tvrdio, jest snažna židovska država koja odbija bilo kakve kompromise, uvijek prepoznajući smrtnu prijetnju židovskom narodu i suprotstavljajući joj se s premoćnom demonstracijom sile.

Bez teritorijalnog kompromisa Od 1990-ih, Netanyahov primarni fokus nije bio na prijetnji Palestinaca, već na Iranu i njegovim nuklearnim ambicijama. No, i dalje tvrdi da s Palestincima ne može biti teritorijalnog kompromisa. Baš kao što Palestinci odbijaju prihvatiti Izrael kao židovsku državu, Netanyahu odbija prihvatiti ideju palestinske države.

Netanyahu je vjerovao da će Palestinci prihvatiti Izrael samo kroz snagu, proces koji bi bio olakšan ako bi sve više arapskih država normaliziralo odnose s Izraelom, uspostavljajući diplomatske i druge veze. Ta normalizacija dosegla je nove visine s Abrahamovim sporazumima iz 2020., bilateralnim sporazumima potpisanim između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata te između Izraela i Bahreina. Ti su sporazumi bili konačno potvrđivanje Netanyahove regionalne vizije.

Stoga ne bi trebalo biti iznenađujuće da je stravičan napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. godine uslijedio baš kad se Saudijska Arabija približavala normalizaciji odnosa s Izraelom. Na izvrnut način, kada su Saudijci naknadno odustali od planova za normalizaciju, napad je potvrdio Netanyahovu širu viziju: Palestinska skupina koja je obećala da nikada neće priznati Izrael osigurala je da arapsko priznanje Izraela ne uspije.

Napad Hamasa pružio je Netanyahuu priliku da ponovno potvrdi Izraelov – i Jabotinskyjev – Željezni zid.

Masivni i bespotrebno destruktivni rat koji je Netanyahu vodio protiv Hamasa i Gaze od tog datuma jest Željezni zid u svojoj najosnovnijoj manifestaciji: oslobađanje premoćne sile kao signal da teritorijalni kompromis s Arapima oko povijesne Palestine nije moguć. Ili, kako je Netanyahu više puta rekao u posljednjih nekoliko tjedana, neće biti primirja dok ne bude potpune izraelske pobjede.

Original:
Eran Kaplan
Rhoda i Richard Goldman, Katedra za židovske studije, Državno sveučilište San Francisco