Mobilizacija putem vojnog roka ponovno se vraća u Europu, ali postavlja se pitanje je li to zaista jednakiji način mobilizacije? Povijesni uvidi o utjecaju vojnog roka

Kroz povijest se često čulo mišljenje da obavezno služenje vojnog roka, odnosno prisilno regrutiranje građana za vojnu službu, može povećati jednakost i usaditi osjećaj solidarnosti koji nadilazi tradicionalne društvene podjele.

Nekoliko članica NATO-a, uključujući Latviju, ponovno je uvelo vojni rok, dok su druge zemlje poput Švedske i Estonije nedavno proširile svoje programe kako bi obuhvatile više ljudi, uslijed povećane prijetnje mogućeg ruskog napredovanja.

No što nam povijest može pokazati o tome kako je šira javnost percipirala vojni rok i njegov utjecaj na veću jednakost? U Velikoj Britaniji, na primjer, demokratske reforme uvedene su 1917. godine kroz proširenje prava glasa. To je bilo motivirano žrtvovanjem vojnika regrutiranih tijekom Prvog svjetskog rata.

Tadašnji ministar unutarnjih poslova, George Cave, izjavio je: "Rat koji su vodili svi slojevi naših sugrađana približio nas je jedne drugima, otvorio oči ljudi i otklonio nesporazume sa svih strana."

Vojni rok kao institucija često se povezuje s možda najutjecajnijim ranim primjerom te prakse, općenito poznatim kao levée en masse, koji je implementirala francuska revolucionarna vlada 1790-ih kako bi ojačala svoje redove.

U tom očajnom razdoblju, kada se mlada republika borila da se obrani od koalicije zemalja koje su nastojale okončati revoluciju i obnoviti Burbonsku monarhiju, mnogi Francuzi nisu samo prihvatili nužnost vojnog roka, već su ga u mnogim slučajevima dočekali s entuzijazmom. 

U revolucionarnoj Francuskoj, vojni rok postupno je zamijenio starije sustave obveznog regrutiranja, gdje su bogati mogli lako kupiti "zamjene" plaćajući nekome da preuzme tuđe mjesto.

Ta je mogućnost ukinuta 1798. godine kako bi se vojni rok učinio pravednijim, ali korupcija i favoriziranje i dalje su predstavljali izazov za legitimnost institucije. Medicinske izuzeća i diskrecija pri odabiru na lokalnoj razini nastavili su pružati prilike, posebno bogatima, da izbjegnu obveznu službu. Odgode i izuzeća ostali su dugogodišnji izazovi za legitimnost institucije vojnog roka. Tipični primjeri izuzeća uključuju studiranje, imanje ovisne djece ili medicinske probleme koji bi mogli učiniti regruta nesposobnim za službu.

Tijekom Vijetnamskog rata, privlačnost odgode zbog visokog obrazovanja potaknula je značajno povećanje stope upisa na fakultete u SAD-u između 1965. i 1975. godine. Kao rezultat odgode za očeve, stopa plodnosti slično je porasla, a zatim opala nakon što je ukinuta 1970. godine.

Kako bi osigurali medicinska izuzeća, samoozljeđivanje postalo je posljednje sredstvo za neke, od ranih dana u revolucionarnoj Francuskoj do današnje Rusije.

U pokušaju proširenja bazena prikladnih muškaraca, američko Ministarstvo obrane pokrenulo je 1966. godine ono što je postalo poznato kao Projekt 100,000. To je predstavljalo snižavanje medicinskih i intelektualnih standarda za prihvat regruta, omogućujući regrutiranje velikog broja muškaraca koji bi inače bili diskvalificirani.

Tako je tijekom Vijetnamskog rata stvoren program koji je posebno ciljao siromašne i socijalno ugrožene za regrutiranje. Rekordan broj uglavnom muškaraca iz srednje i više klase, uključujući buduće predsjednike Donalda Trumpa i Joea Bidena, izbjegao je služenje vojnog roka upisom na fakultet i kasnijim traženjem načina za dobivanje medicinskih izuzeća.

Regrutiranje "potrošive pješadije"
Danas svjedočimo sličnom obrascu tijekom rata u Ukrajini. Mnogi ruski muškarci s traženim vještinama i dovoljno financijskih sredstava za odlazak, pobjegli su iz svoje zemlje 2022. godine kao odgovor na djelomičnu mobilizaciju.

Istovremeno, sumnjiva Wagner Grupa, privatna vojna korporacija financirana od strane države, počela je proširivati svoju bazu regruta upisujući zatvorenike za borbu u Ukrajini. Nije prošlo dugo prije nego što su redovne ruske snage kopirale tu praksu.

Ti su regruti cinično iskorišteni u ratu u Ukrajini kao "potrošiva pješadija" za istraživanje ukrajinskih položaja u potrazi za slabostima, umjesto angažiranja vrijednijih jurišnih trupa. Koristeći zatvorenike i etničke manjine, moguće je izbjeći političke troškove mobilizacije mladih, urbaniziranih Rusa.

Postoje i zemlje u kojima je vojni rok široko prihvaćen i smatra se legitimnim. U Švedskoj je vojni rok privremeno ukinut 2010. godine, ali je ponovno uveden 2017. godine kao odgovor na pogoršanje regionalne sigurnosne situacije.

Godinu dana prije toga, 72% Šveđana ispitanih u anketi bilo je za vojni rok. Čak je i princ Carl Philip Bernadotte, sin švedskog kralja, bio regrutiran i ispunio svoju vojnu obvezu.

U Finskoj, još jednoj zemlji s dugom tradicijom vojnog roka, 73% građana podržava obveznu službu.

Ovi primjeri ilustriraju da se vojni rok može promatrati na različite načine. Njegova legitimnost usko je povezana s legitimnošću države koja ga koristi, u očima njezinih građana.

Iako je privlačnost vojnog roka kao alata za osiguranje vojne snage državama varirala mnogo puta tijekom stoljeća, trenutna sigurnosna situacija u Europi i rat u Ukrajini pokazuju da on vjerojatno neće nestati. Međutim, hoće li se na kraju bilo kojeg rata smatrati da je stvorio veću jednakost, ovisi o tome kako ga svaka zemlja provodi.

Original:
Tony Ingesson
Docent političkih znanosti na Sveučilištu Lund