Iako se često polazi od pretpostavke da dokazi i nalazi iz istraživanja mogu pridonijeti rješavanju kriza u obrazovanju koje su uslijedile nakon pandemije – uključujući zadržavanje nastavnika u profesiji, poboljšanje discipline u školama, povratak djece u školske klupe te zaštitu mentalnog zdravlja mladih, moje istraživanje, kao i istraživanja drugih, pokazuju da primjena strategija zasnovanih na dokazima u nastavi ne donosi uvijek željene rezultate.

Ministarstvo obrazovanja potiče vodstvo škola da prilikom odlučivanja o načinima trošenja školskih sredstava navode dokaze iz istraživačkih studija. Zahtjevi za provođenje vlastitih istraživanja od strane nastavnika kao dio njihove profesionalne izobrazbe postaju sve učestaliji u odnosu na situaciju od prije deset godina. Pojavile su se neovisne konzultantske tvrtke koje podržavaju škole u uvođenju metoda zasnovanih na dokazima u svoje nastavne prakse.

Ova inicijativa za potporu nastavnim metodama temeljenim na dokazima postala je posebno izražena u posljednjih deset godina. Pokret je potaknut Zakladom za obrazovni dodatak (EEF), dobrotvornom organizacijom osnovanom 2011. godine s financiranjem koalicijske vlade konzervativaca i liberalnih demokrata, s ciljem pružanja informacija školama o tome koje metode poučavanja i pristupi obrazovanju zapravo djeluju.

EEF financira randomizirane kontrolirane pokuse – opsežne studije u kojima se učenici nasumično dodjeljuju obrazovnoj inicijativi ili ne, a zatim se uspoređuju kako bi se vidjelo koji učenici bolje napreduju. Primjerice, provedeno je nekoliko takvih studija u kojima su neka djeca dobila individualne sesije čitanja s obučenim asistentima u učionici, a njihov napredak u čitanju uspoređen je s djecom koja to nisu imala. Trošak jednog od ovih pokusa iznosio je oko 500.000 funti tijekom godine.

Takvi pokusi u obrazovanju bili su predmet lobiranja Bena Goldacrea, doktora i znanstvenika u području podataka, koji je 2013. godine u ime Ministarstva obrazovanja napisao izvješće. Goldacre je sugerirao da bi obrazovanje trebalo slijediti primjer medicine u korištenju dokaza.

Korištenje dokaza
Istraživači Sveučilišta u Warwicku istaknuli su 2023. godine nešto što se činilo očitim već neko vrijeme, ali je u velikoj mjeri bilo zanemareno - slijedanje dokaza ne donosi napredak kakav bismo očekivali.

Čitanje je područje koje Zaklada za obrazovni dodatak (EEF) najviše podržava, s više od 40% projekata usmjerenih na to područje. Većina škola implementirala je programe čitanja koji imaju značajnu količinu dokaza koji ih podupiru. Unatoč tome, sposobnosti čitanja u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu se mnogo promijenile tijekom desetljeća.

Stagnacija rezultata testova globalni je fenomen. Ako bi programi čitanja radili onako kako dokazi tvrde, sposobnosti čitanja trebale bi biti bolje.

Međutim, dokazi donose neočekivane rezultate. Niz randomiziranih kontroliranih pokusa, uključujući jedan koji ispituje kako poboljšati pismenost kroz dokaze, sugerira da škole koje koriste metode zasnovane na istraživanjima ne ostvaruju bolje rezultate od škola koje to ne čine.

Zapravo, istraživanje tima na Sveučilištu Sheffield Hallam pokazalo je da takve obrazovne inicijative u prosjeku imaju vrlo malo do nikakvog utjecaja.

Moje istraživanje pokazalo je da kada se nalazi različitih istraživačkih studija objedine i sintetiziraju, nastavnici mogu završiti primjenjujući te nalaze na proturječne načine. Poruke istraživanja često su previše nejasne da bi bile učinkovite jer su vještine i stručnost potrebne za podučavanje teško prenosive.

Postaje očito i da su dobitci u obrazovanju obično vrlo mali, možda zato što je učenje rezultat trilijuna interakcija. Moguće je da bi istraživački pokusi, koji su nam zapravo potrebni u obrazovanju, trebali biti toliko opsežni da su trenutno nepraktični za provedbu.

Čini se da je dokaze teže ukrotiti i razumno primijeniti u obrazovanju nego na drugim područjima. Po mom mišljenju, bilo je neizbježno i nužno da se obrazovatelji okrenu medicini u našoj potrazi za odgovorima. No sada moramo temeljitije razmisliti o osobitostima funkcioniranja dokaza u obrazovanju.

Trenutačno nemamo dovoljno dokaza da bismo bili sigurni da bi dokazi uvijek trebali biti naša prva opcija.

Original:
Sally Riordan
Viši znanstveni suradnik u Centru za nastavnike i istraživanje nastave, UCL