Proučavanjem političke povijesti, posebice kroz knjigu Jonnyja Steinberga "Winnie & Nelson: Portret braka" iz 2023. godine, dobivamo uvid u život najpoznatijih političkih figura Južne Afrike – Nelsona Mandele i Winnie Madikizela Mandela. Ova dvostruka biografija ne samo da istražuje njihove živote već i razbija brojne mitove koji su se stvorili o njima u popularnoj kulturi i čak akademskim interpretacijama povijesti. Dok Južna Afrika obilježava trideset godina demokracije, razgovarali smo sa Steinbergom o nastanku i utjecaju tih povijesnih mitova.

Steinberg počinje s definicijom mita koja ne implicira izmišljotinu; mitologizacija ne znači nužno iznošenje neistina. Kada kažemo da je osoba mitologizirana, to znači da se njihova osobna priča prikazuje na način koji simbolizira nešto veće, često neku pouku, kao što je način na koji bi potlačeni trebali reagirati na svoju patnju ili kako bi trebali završiti represivni režimi.

Nelson i Winnie su sami sebe počeli mitologizirati, intuitivno shvaćajući da im je javni nastup najveći talent. Nije riječ o bilo kakvoj javnoj izvedbi, već o onoj koja je primjerena, koja utjelovljuje kolektivni duh, niz težnji.

Kada je Nelson otišao u ilegalu kako bi pokrenuo vojno krilo Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) zvano Umkhonto we Sizwe, bio je svjestan ne samo potrebe za vođenjem oružane borbe, već i toga kako je važno da ljudi vide kako izgleda crnački borac koji se odlučuje za borbu.
 
Isto tako i Winnie. Kada se pojavila na sudu u Johannesburgu 1962. godine, nakon što je Nelson uhićen, donijela je dvije odjevne kombinacije: tradicionalnu odjeću plemena Thembu za sudnicu kako bi odgovarala karosu od kože šakala za koji je znala da će ga Nelson nositi, i poslovno odijelo za ilegalni marš koji je trebao početi na ulici nakon ročišta. Shvatila je da za crnkinju suočavanje s neprijateljem u stilu nije trivijalna stvar niti običan detalj. Oboje su znali da ratove dobivaju i gube snaga mitova koje stvara njihov izgled.

No, dok su Nelson i Winnie bili odgovorni za početak svoje mitologizacije, drugi su se pridružili kasnije. Krajem 1970-ih, vođa ANC-a Oliver Tambo pristupio je ideji proslave Mandelinog 60. rođendana. Odmah je shvatio da mu je pružena prilika da stvori herojski lik koji će utjeloviti borbu za slobodu. Nije se konzultirao s izvršnim odborom ANC-a jer je znao da bi ga oni odbacili, upozoravajući na kult ličnosti i slično.

Tako je Tambo dao ANC-u najmoćnije oružje koje možete zamisliti, jednostavnu priču o dobrom čovjeku i dobroj ženi koji su se voljeli i bili razdvojeni zlim režimom. Priče poput te vrijede zlata. Zamislite da Palestinci sada imaju takvu priču na raspolaganju u svojoj borbi protiv izraelske okupacije.

Kako se to uklapa u širu popularnu naraciju o oslobađanju? Pa, to znači da je sama ideja slobode utjelovljena u osobi Nelsona Mandele, što je izvanredno kada razmislite o tome. Bi li se Južna Afrika raspala u građanskom ratu bez mita o Nelsonu Mandeli? To je kontrafaktičko pitanje na koje nikada nećemo znati odgovor. Ali svakako je uvjerljivo tvrditi da bez snažnog mita koji bi nas sve hipnotizirao ne bismo mogli prijeći most od apartheida do demokracije, tako da bismo mogli zajedno kročiti u nepoznato.

To je pozitivna strana priče. Negativna strana je ta što mitovi prikrivaju mnogo toga. Tambo je kolegama otvoreno rekao da je promicao mit o Mandeli jer je Mandela bio ANC, i ako bi mit uspio, rivali poput Kongresa panafričkih nacionalista i Pokreta crne svijesti bi izgubili. Tako su vođe tih pokreta poput Roberta Sobukwea i Stevea Bika nestajali. Partijska povijest ANC-a postala je hegemonijska povijest. Vitalna, neugodna pitanja bila su potisnuta. Kao što su pitanja što znači biti crnac i pomiriti se s bijelcima te pod kojim uvjetima je takva pomirba prihvatljiva.

Kako ste došli do drugačijeg prikaza njihovih priča?
Steinberg smatra da su Mandele zaista utjelovile borbu njihova naroda za slobodu, ali ne na načine koje su mogli kontrolirati. Bio je dirnut saznanjem da je Nelson svoj život smatrao tragičnim, na sličan način na koji su tragični bili životi mnogih crnih muškaraca pod aparthejdom. Bio je patrijarh, a oduzeta mu je mogućnost zaštite svoje obitelji. To ga je ponižavalo i gorčilo. To je tipična južnoafrička priča. Isto vrijedi i za Winnie. Nasilje tijekom pobune 1980-ih godina ostavilo je duboke ožiljke. Mnogi ljudi izgubili su kontrolu nad nasiljem koje su provodili. Ona je bila jedna od tih ljudi.

Priča Winnie i Nelsona simbolizira svu bol i štetu koju je prošla ova zemlja. Došli su do svoje slobode, ali, kao i njihov narod, stigli su izudarani i izmučeni. Činjenica da su oboje imali snagu sakriti koliko su zapravo bili oštećeni, za mene je herojska. Shvaćali su da nose mit o svom narodu na svojim ramenima i da bi, ako se slome, i njihov narod bio slomljen.

Je li Južna Afrika spremna pogledati na ovu povijest borbe kroz jasan objektiv? Ako pitate može li ikada postojati jedinstven, objektivan način razumijevanja prošlosti, o kojem se svi mogu složiti, odgovor je svakako ne. Prošlost je previše prisutna u sadašnjosti da bi ikada mogla postati nesporna. Međutim, smatram da je moguće i vrlo važno boriti se protiv falsifikacije prošlosti.

Postoji velika razlika između mitologizacije i falsifikacije. Prva se odnosi na oblikovanje činjenica iz prošlosti kako bi se ispričala priča s vrijednosnim sudovima, što je u redu. Druga uključuje izmišljanje činjenica o prošlosti, što je zaista zastrašujuće.

Kada ljudi kažu da Winnie nikoga nije povrijedila krajem 1980-ih, da je sve to izmišljotina neprijatelja iz sjene, oni čine štetu. Slično, kada ljudi kažu da Nelson nije tukao svoju prvu suprugu, Evelyn Mase, dok postoje jasni dokazi da jest, oni čine štetu. Moguće je i mitologizirati prošlost i biti dovoljno hrabar da se suočimo s onim što se doista dogodilo.

Original:
Jonny Steinberg
Viši predavač afričkih studija na Sveučilištu Yale