Provođenje vremena u prirodi pozitivno utječe na naše zdravlje. Istraživanja su pokazala da kontakt s prirodom može poboljšati našu dobrobit utječući na emocije, misli, smanjujući stres i poboljšavajući fizičko zdravlje. Čak i kratkotrajna izloženost prirodi može pomoći. Dobro poznata studija pokazala je da su se bolnički pacijenti brže oporavljali ako su imali prozor s pogledom na prirodu.

Bolje razumijevanje učinaka prirode na naše tijelo može pomoći u poboljšanju našeg zdravlja, ali i u očuvanju zemljišta, ekosustava te u dizajnu gradova, domova i parkova. Međutim, većina istraživanja o prednostima kontakta s prirodom fokusirala se na vizualne aspekte. Manje je pažnje posvećeno tome što naš nos zna. To je nešto što skupina istraživača želi promijeniti.

„Živimo u svijetu punom mirisa, a imamo sofisticirani njušni sustav koji ih obrađuje, s posljedičnim utjecajima na naše emocije i ponašanje,” rekao je Gregory Bratman, docent na Sveučilištu Washington, Odjel za okolišne i šumarske znanosti. „U usporedbi s istraživanjima o vizualnim prednostima prirode, znamo puno manje o učincima mirisa i njušnih signala iz prirode na nas.”

U članku objavljenom 15. svibnja u časopisu Science Advances, Bratman i kolege iz cijelog svijeta iznose načine za proširenje istraživanja o tome kako mirisi iz prirodnih okruženja utječu na naše zdravlje i dobrobit. Interdisciplinarna skupina stručnjaka iz područja njuha, psihologije, ekologije, javnog zdravstva, atmosferskih znanosti i drugih polja, okupljena je na institucijama u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu, Tajvanu, Njemačkoj, Poljskoj i Cipru.

Osnovna funkcija ljudskog osjeta mirisa, ili njuha, je kompleksan kemijski detekcijski sustav koji je stalno u pogonu. Nos je prepun stotina njušnih receptora, koji su sofisticirani kemijski senzori. Zajedno mogu detektirati više od trilijun mirisa, a ta informacija se direktno prenosi na živčani sustav za tumačenje — svjesno ili nesvjesno.

Prirodni svijet oslobađa stalni tok kemijskih spojeva koji drže naš njušni sustav aktivnim. Biljke posebno izlučuju hlapljive organske spojeve, ili VOC-ove, koji mogu ostati u zraku satima ili danima. VOC-ovi imaju mnoge funkcije za biljke, kao što je odbijanje biljojeda ili privlačenje oprašivača. Neki istraživači su proučavali učinak izloženosti biljnim VOC-ovima na ljude.

„Znamo dijelove cjelokupne slike,” rekao je Bratman. „Ali postoji toliko toga što tek trebamo otkriti. Predlažemo okvir, informiran važnim istraživanjima mnogih drugih, kako bi se istražile intimne veze između njuha, prirode i ljudske dobrobiti.”

Učinci mirisa iz prirode vjerojatno dolaze kroz različite puteve, prema autorima. Neki kemijski spojevi, uključujući podskupinu nevidljivih biljnih VOC-ova, mogu djelovati na nas bez našeg svjesnog znanja. U tim slučajevima, njušni receptori u nosu mogu inicirati „subprag” odgovor na molekule koje ljudi uglavnom ne primjećuju. Bratman i njegovi koautori pozivaju na znatno proširena istraživanja o tome kada, gdje i kako ti neotkriveni biokemijski procesi povezani s prirodnim VOC-ovima mogu utjecati na nas.

Drugi njušni signali su svjesno prepoznati, ali znanstvenici još uvijek ne razumiju u potpunosti sve njihove učinke na naše zdravlje i dobrobit. Neki mirisi, na primjer, mogu imati „univerzalne” interpretacije za ljude — nešto što gotovo uvijek miriše ugodno, poput cvijeta slatkog mirisa. Drugi mirisi su usko povezani s određenim uspomenama, ili imaju asocijacije i interpretacije koje variraju ovisno o kulturi i osobnom iskustvu, kako je pokazalo istraživanje koautorice Asife Majid s Oxforda.

„Razumijevanje kako njuh posreduje naše odnose s prirodnim svijetom i koristima koje od njega primamo je multidisciplinarni poduhvat,” rekao je Bratman. „Uključuje uvide iz istraživanja njušne funkcije, autohtona znanja, zapadnjačku psihologiju, antropologiju, atmosfersku kemiju, šumsku ekologiju, Shinrin-yoku — ili ‘kupanje u šumi’ — neuroznanost i više.”

Istraživanje potencijalnih veza između našeg osjeta mirisa i pozitivnih iskustava s prirodom uključuje istraživanje koautorice Cecilije Bembibre s University College London, koje pokazuje da se kulturni značaj mirisa, uključujući one iz prirode, može prenositi u zajednicama na svaku novu generaciju. Koautorica Jieling Xiao sa Sveučilišta Birmingham istraživala je asocijacije ljudi s mirisima u izgrađenim okruženjima i urbanim vrtovima.

Drugi koautori su pokazali da priroda ostavlja svoj trag u samom zraku koji udišemo. Šume, na primjer, oslobađaju složenu kemijsku mješavinu u zrak. Istraživanje koautora Jonathana Williamsa s Max Planck Instituta za kemiju i Ciparskog instituta pokazuje kako prirodni VOC-ovi mogu reagirati i miješati se u atmosferi, s posljedicama za njušna okruženja.

Autori također pozivaju na više studija koje bi istražile kako ljudska aktivnost mijenja njušni otisak prirode — i zagađenjem, koje može mijenjati ili uništavati mirisne tvari u zraku, i smanjenjem staništa koja oslobađaju korisne mirise.

„Ljudska aktivnost mijenja okoliš tako brzo u nekim slučajevima da učimo o tim prednostima dok ih istovremeno činimo teže dostupnima ljudima,” rekao je Bratman. „Kako istraživanja osvjetljavaju više ovih veza, naša nada je da možemo donositi informiranije odluke o našim utjecajima na prirodni svijet i hlapljive organske spojeve koji iz njega dolaze. Kako kažemo u članku, živimo unutar kemijskih konteksta koje priroda stvara. Razumijevanje toga može doprinijeti ljudskoj dobrobiti i unaprijediti napore za zaštitu prirodnog svijeta.”

Drugi koautori sa Sveučilišta Washington su Peter Kahn, profesor psihologije; Connor Lashus, student na Odsjeku za okolišne i šumarske znanosti; i Anne Riederer, klinička izvanredna profesorica za okolišno i profesionalno zdravlje. Dodatni koautori su Gretchen Daily sa Sveučilišta Stanford; Richard Doty na Sveučilištu Pennsylvania; Thomas Hummel s Tehničkog sveučilišta Dresden; Lucia Jacobs sa Sveučilišta California, Berkeley; John Miller iz Wildwood|Mahonia; Anna Oleszkiewicz sa Sveučilišta Wrocław; Hector Olvera-Alvarez sa Sveučilišta za zdravlje i znanosti Oregon; Valentina Parma iz Monell Centra za kemijske osjete; Nancy Long Sieber i John Spengler s Harvarda; i Chia-Pin Yu s Nacionalnog sveučilišta Taiwan.

Izvor: University of Washington