Šišmiši iz porodice listonosnih šišmiša pružaju fascinantan primjer evolucijskih prilagodbi koje omogućuju preživljavanje s ekstremnim razinama šećera u krvi, razinama koje bi kod većine sisavaca bile smrtonosne. Istraživači sa Stowers Instituta za medicinska istraživanja otkrili su da ove životinje imaju nevjerojatno visok prag tolerancije na šećer, što otvara nova pitanja o potencijalnim terapijama za metaboličke poremećaje poput dijabetesa. Ova prilagodba ne samo da omogućava šišmišima da prežive, nego im omogućuje da napreduju u okolišima gdje je prehrana bogata šećerom, poput nektara i voća.

Tijekom proteklih 30 milijuna godina, ove vrste su se razvijale i prilagođavale različitim izvorima hrane. Na primjer, dok su njihovi preci preživljavali isključivo na insektima, danas se neke vrste šišmiša hrane samo nektarom ili voćem, dok su druge razvile sposobnost konzumiranja krvi ili čak mesa. Ova diverzifikacija prehrane dovela je do evolucijskih promjena u načinu na koji šišmiši upravljaju razinama glukoze u tijelu. Znanstvenici vjeruju da razumijevanje tih mehanizama može pomoći u razvoju novih metoda za liječenje ljudi koji boluju od dijabetesa.

Jedan od ključnih nalaza istraživača jest da šišmiši s visokim razinama šećera u krvi imaju genetske mutacije koje omogućuju neprestano izražavanje gena odgovornog za prijenos šećera u stanice. Za razliku od ljudi, kod kojih nekontrolirana razina šećera u krvi može dovesti do dijabetesa, ovi šišmiši ne doživljavaju štetne učinke zahvaljujući specifičnim adaptacijama u crijevima i stanicama. Naime, šišmiši koji se hrane nektarom imaju znatno duže crijevne stijenke i veće površine stanica za apsorpciju nutrijenata. Te fiziološke promjene omogućuju im bržu i učinkovitiju obradu šećera, čime se smanjuje rizik od toksičnih razina glukoze u krvi.

Istraživački tim proveo je višegodišnje terenske ekspedicije u tropskim šumama Srednje i Južne Amerike, kao i na Karibima, kako bi analizirao gotovo 200 šišmiša iz 29 različitih vrsta. Svaka vrsta testirana je nakon konzumacije jednog od tri tipa šećera, povezanih s njihovom specifičnom prehranom – insektima, voćem ili nektarom. Rezultati su pokazali da različite vrste šišmiša koriste različite mehanizme za procesiranje šećera, što ukazuje na duboku evolucijsku prilagodbu koja se temelji na njihovim prehrambenim navikama.

Ove razlike posebno su vidljive kod vrsta koje konzumiraju nektar, jer te vrste pokazuju otpornost na visoke razine šećera u krvi, slične onima koje se nalaze kod ljudi s nekontroliranim dijabetesom. No, za razliku od ljudi, ovi šišmiši ne trebaju inzulin kako bi regulirali razinu šećera, već su razvili drugačiji, dosad nepoznat mehanizam. Znanstvenici sada pokušavaju otkriti kako točno funkcionira ovaj alternativni mehanizam regulacije šećera, što bi moglo pružiti nove uvide u liječenje dijabetesa kod ljudi.

Jedan od znanstvenika uključenih u istraživanje, Nadav Ahituv, ističe kako ovi nalazi predstavljaju važan korak prema razumijevanju kako prehrana i evolucijske prilagodbe utječu na metaboličke procese. Ova istraživanja ne samo da obogaćuju naše razumijevanje šišmiša, već otvaraju mogućnosti za daljnja istraživanja metaboličkih bolesti kod sisavaca, uključujući ljude. Ova otkrića mogla bi jednog dana dovesti do razvoja novih terapija koje će pomoći u regulaciji šećera u krvi kod pacijenata koji pate od dijabetesa.

Daljnje analize gena odgovornih za prijenos šećera kod šišmiša, kao i strukturne prilagodbe njihovih crijeva, mogu pružiti važne smjernice za razvoj novih terapijskih metoda. Kako istraživanja napreduju, znanstvenici se nadaju da će njihovi nalazi pomoći u stvaranju boljih modela za razumijevanje i liječenje metaboličkih poremećaja, čime bi se značajno poboljšala kvaliteta života pacijenata diljem svijeta.

Izvor: Stowers Institute