Ako biste mogli uzeti tabletu koja bi "izliječila" vašu usamljenost, biste li je uzeli? Epidemija usamljenosti već je nekoliko godina tema razgovora širom svijeta, pogađajući mlade i stare.

Vlade i kreatori politika su se hitno uključili u rješavanje ovog problema. Međutim, neki istraživači postavljaju pitanje imamo li zaista vjerodostojne podatke koji podržavaju takve tvrdnje.

Čak i da postoji dovoljno dokaza o epidemiji usamljenosti, važno je razmisliti o tome što bi to značilo za samu usamljenost. Trebamo li težiti njenom iskorjenjivanju iz naših života, kao što bismo činili s virusom ili bolešću?

Psiholog James Hillman imao je rezerve prema perspektivi "usamljenosti kao patologije". Naglasio je da rješenja poput Prozaca ili čak druženje u grupama za oporavak mogu odražavati ideju da bismo trebali "ukloniti" usamljenost.

Neizbježan dio života
Ali što ako je, kako je Hillman tvrdio, usamljenost neizbježan dio ljudskog postojanja? Bismo li tada pokušavali "izliječiti" nešto što je jednako dio našeg putovanja kao i smrt? On je to ovako rekao:

Ako je usamljenost arhetipski osjećaj ugrađen u nas od samog početka, tada biti živ također znači biti usamljen. Usamljenost će, dakle, dolaziti i odlaziti kako želi tijekom života, bez obzira na naše napore da zaniječemo ili izbjegnemo tu stvarnost.

Istraživanje usamljenosti
Na različite načine, većinu svoje karijere proveo sam istražujući usamljenost. Proveo sam stotine intervjua i promatrao mnoštvo načina na koje se može manifestirati u životima ljudi, od djetinjstva do duboke starosti.

Mnoge studije ljudske patnje navele su me da vjerujem kako usamljenost možda nije toliko "jedan osjećaj" koliko oznaka koju dajemo mnoštvu ljudskih iskustava i nezadovoljenih potreba koje se vrte oko osjećaja nepovezanosti koji može biti neizbježan s vremena na vrijeme.

U svojoj nedavnoj knjizi, All the Lonely People: Conversations on Loneliness, predstavio sam niz primjera različitih načina na koje se usamljenost može manifestirati. Razgovori su proizašli iz različitih projekata i intervjua koje sam vodio tijekom godina, a svaki od njih nudi uvid u određenu nijansu usamljenosti. Svojim sugovornicima dao sam pseudonime kako bih zaštitio njihovu anonimnost.

Jake: usamljenost djetinjstva
Kao i kod odrasle dobi i kasnijeg života, susreti s usamljenosti često su dio života djece. Ponekad su to brutalni susreti, a ponekad suptilniji ili prolazni.

Jakeova priča primjer je jedne od ekstremnijih nijansi usamljenosti koja može obuzeti djetinjstvo. Imao je deset godina kada je sudjelovao u studiji o iskustvima djece u udomiteljstvu koju smo proveli moj kolega i ja. Jake je bio udaljen od roditelja zbog zlostavljanja i zanemarivanja u ranom djetinjstvu. Bio je u sedam različitih udomiteljskih domova i nitko nije pokazao interes za njegovo trajno usvajanje zbog njegovih posebno izazovnih i složenih problema u ponašanju. Živio je u udomiteljskom domu s Trudi, svojom udomiteljicom, i njenim psom Zakom. Jake mi je rekao:

Možda bih se osjećao sigurnije da sam, recimo, usvojen ili nešto slično, ali sam u udomiteljstvu, vidiš, zato socijalna radnica dolazi i provjerava me, jer oni, kao, posjeduju me, ili tako nešto. Problem je što nitko ne želi usvojiti me pa mogu živjeti tamo stalno bez potrebe za preseljenjem u nove domove.

Jakeova usamljenost proizlazila je iz potpune nevjere u ljubazne, brižne odrasle osobe. Jednostavno nije pronašao ljubaznu obitelj ili mjesto koje bi mogao nazvati domom, sigurnu bazu na koju bi se mogao osloniti. Razumljivo, prestao je vjerovati odraslima i više im nije dopuštao da mu se približe.

Ali naučio sam iz Jakeove priče da, čak i protiv svih izgleda, možemo pronaći neočekivane putove iz usamljenosti. Jakeov put bio je njegov odnos sa Zakom, obiteljskim psom.

Nemam ništa protiv što sam stvarno blizak sa Zakom, jer on me neće odbaciti. Osjećam se stvarno sigurno s njim ... Mislim da je moj prijatelj zato što želi biti, a ne samo zato što mora biti.

Zak je bio šestogodišnji zlatni retriver. Bio je miran, nježan i imao je neku vrstu brižne mudrosti koju neki psi zrače. Brzo smo shvatili da je Zakova uloga ključna u pomaganju Jakeu da se osjeća manje usamljenim u svijetu i u učenju povjerenja prema Trudi.

Jake nam je otvoreno govorio o važnoj ulozi koju Zak ima kao jedino živo biće na Zemlji koje mu može pomoći da se osjeća manje usamljenim, posebno u vezi s njegovom nesposobnošću da ima mjesto koje bi mogao nazvati domom.

Kada je netko pokucao na vrata, znao sam se skrivati u dnevnom boravku sa Zakom. Bojao sam se da je to socijalna radnica koja dolazi da me odvede. Nisam se osjećao sigurno bez njega, a kad sam bio s njim, samo držeći mu uši, osjećao sam se opušteno i nisam imao onaj veliki lupajući osjećaj u tijelu.

Jake nam je rekao da se često osjećao uplašeno i osamljeno noću, a intenzitet njegovih osjećaja često mu je onemogućavao da zaspi. Opisao je kako je jedne noći u pidžami odlutao u mračni hodnik i provirio kroz stubište u kuhinju dolje. Vidio je siluetu Trudi. Prala je suđe i Zak je sjedio pored nje.

Trudi je razgovarala sa Zakom. Jakeu nije bilo čudno što razgovara sa psom – na kraju krajeva, on je razgovarao sa Zakom više nego s bilo kim drugim. Zak je, zapravo, bio jedini kojem je stvarno vjerovao. Nije ga uznemiravalo što ona razgovara sa psom, nego što je rekla. Ono što je čuo izazvalo je dubok udarac u njegovom tijelu; srce mu je tuklo tako jako da je gotovo zadrhtao.

Trudi je rekla Zaku da "voli imati Jakea u blizini". Rekla je da misli da je on "divan dječak" i da "se nada da će biti tu još dugo vremena".

Jake je rekao: "Nitko nikada nije rekao to o meni." Uzbuđivalo ga je i plašilo u jednakoj mjeri što je Trudi tako osjećala prema njemu. Jake nikada prije nije iskusio što znači biti željen. Nikada nije iskusio osjećaj da ga netko želi u svojoj blizini, brine o njemu ili ga voli. I, neobično, to što je čuo u tajnosti, prisluškujući u hodniku, učinilo je to sve vjerodostojnijim.

Trudi to nije govorila da bi se on osjećao bolje. Kako bi mogla? Nije ni znala da sluša. Ali ono što je te noći rekla Zaku potreslo je svijet usamljenog dječaka i otvorilo mu mogućnost da je možda ipak moguće biti željen u ovom svijetu.

Alex: usamljenost adolescencije
Za razliku od Jakea, Alex je bio 13-godišnji tinejdžer koji je živio u relativno privilegiranom domu u smislu da je imao ljubavnu obitelj i stabilno kućno okruženje. U našem razgovoru, govorio je o iskustvu usamljenosti koje je proizlazilo iz straha da se otkrije svijetu.

Rekao je da se često pokušavao sakriti, stopiti s pozadinom, nestati, i kao posljedicu toga što nije bio viđen, doživljavao je osjećaj usamljenosti.

Kada sam bio mali, bio sam potpuna suprotnost. Mogao sam reći što god sam htio, i nije me bilo briga što ljudi misle o meni ili da li me vole. Ne znam gdje je sve to počelo. Ali počelo je. Bojim se da me ljudi neće voljeti ako im pokažem tko sam.

"Povezuješ li to s osjećajem usamljenosti?" pitao sam ga.

"Zato što me nitko zapravo ne upozna. Nitko zapravo ne zna tko sam," odgovorio je. "To je pomalo usamljeno, zar ne? Ima toliko prilika gdje bih mogao podijeliti stvari o sebi, ali ne činim to jer ne mislim da bi željeli znati." Ponudio mi je nedavni primjer iz svog školskog života.

Bio je na satu informatike, a učiteljica je postavila zadatak u kojem su učenici trebali reći ostatku razreda kakvu glazbu vole, putem PowerPoint prezentacije. Učenici su trebali navesti omiljeni bend ili izvođača i objasniti zašto im se sviđa. Rekao je:

Bilo mi je tako teško reći što volim da sam joj rekao da nikad ne slušam glazbu. Lagao sam joj da ne moram reći što volim. Na kraju mi je rekla što ona voli, i ja sam to stavio na svoj PowerPoint i nisam morao otkriti ništa o sebi.

Pitao sam ga je li u tom trenutku znao kakvu glazbu voli. "Naravno da sam znao," odgovorio je odlučno. "Volim puno stvari, ali jednostavno nisam mogao riskirati da kažem ljudima jer sam se toliko bojao osude".

Will: usamljenost zbog slomljenog srca
Ponekad, usamljenost neizbježno proizlazi iz očitog iskustva gubitka. Na primjer, razgovarao sam s Willom, 21-godišnjim mladićem, o usamljenosti koju je doživljavao nakon nedavnog sloma srca.

"Kažem ti, postala je netko drugi u roku od tjedan dana. Hladna. Bešćutna. Neodgovorna." rekao mi je.

"I osjećam se kao da sam se pretvorio iz nekoga koga je voljela u traumatiziranu smetnju koju bi radije da više ne vidi, jer se jednostavno osjećala krivom i loše zbog sebe kad me samo pogledala."

"Jesi li gledao film Ghost?" Pitao me za potvrdu.

"Patrick Swayze i Demi Moore, 1990?" odgovorio sam. "Da, gledao sam ga nekoliko puta." Zadovoljan mojim odgovorom, nastavio je.

Will je bio veliki ljubitelj filmova i tijekom našeg intervjua razni filmski zapleti su mu pomogli artikulirati kako se osjećao. "Pa, onda znaš radnju tog filma, koja zaista sažima kako se trenutno osjećam. To je cijela stvar gdje je Patrick Swayze ubijen i postaje duh. I žena koju voli, Demi Moore, jednostavno ga više ne može vidjeti - nevidljiv joj je jer je duh i, u doslovnom smislu, on je mrtav za nju - i postoji cijela ta tužna priča gdje on više nije vidljiv ženi koju voli."

"To je točno kako se osjećam, kao da sam se iznenada pretvorio u duha i Melissa me jednostavno ... prestala vidjeti. Zvuči li to ludo?"

Meni to nije zvučalo ludo. Sjetio sam se vremena u mom životu kada su partneri koje sam duboko volio iznenada prestali gledati me kao nekoga koga vole i pretvorili se u osobu koju više nisam prepoznavao, gotovo preko noći.

Willova priča istaknula je neke od jedinstvenih značajki usamljenosti često povezane sa slomom srca. Psihologinja i terapeutkinja Ginette Paris sugerira da se koristimo metaforama kada pokušavamo upoznati nepoznato. Ljudi su koristili metafore kao što su "biti izbrisan iz remek-djela i zamijenjen jednako lako kao što sam bio naslikan u njega" ili "biti izgubljen u surovoj, neplodnoj pustinji" za opisivanje slomljenog srca.

Jungovski analitičar Aldo Carotenuto jednom je napisao da kada nam netko slomi srce, dolazi do neposrednog kolapsa psihološkog poretka. Gubimo ono što smo bili za našeg ljubavnika, ono što smo bili s njima, i ono što smo bili za njih. Svaka je veza drugačija, tako da nitko drugi nikada ne može točno znati kako je izgubiti ono što ste izgubili. To je iskustvo za koje nema referentnih točaka u vanjskom svijetu. I što može biti usamljenije od toga?

Ray: usamljenost zbog gubitka nekoga zbog demencije
Postoje faze života koje stvaraju jedinstvene skupine okolnosti koje dovode do posebnih vrsta usamljenosti i nepovezanosti. Moj kolega Chao Fang sa Sveučilišta Liverpool i ja pisali smo opširno o našim naporima da slušamo iskustva starijih ljudi.

Naš rad je identificirao da, ako živimo dovoljno dugo, vjerojatnije je da ćemo doživjeti niz neizbježnih gubitaka koji često donose dubok osjećaj usamljenosti. To mogu biti gubitak značajnih dugotrajnih odnosa, našeg zdravlja i kondicije, ili naših karijera, uloga i identiteta. Svako iskustvo tih gubitaka je jedinstveno.

Ray, na primjer, imao je 78 godina i bio je u braku s Pam većinu svog života. "U braku smo preko 50 godina, znate - točnije 54 godine - ali Pam sada ima demenciju. Zato smo se preselili u ovu zajednicu za umirovljenike," rekao mi je.

Od ovog trenutka u razgovoru, suština Ray i Pamine usamljenosti počela se otkrivati. "Ovo je trebala biti zajednica za nas, za nju," rekao je, "mjesto gdje bi mogla zadržati stvari koje voli".

Dok je govorio, počeo sam shvaćati koliko mu je teško pomiriti se s činjenicom da polako gubi svoju ženu, gledajući je kako postaje sve više otuđena od svijeta oko njih.

"Pam je prije pripadala književnom klubu - to je bio važan dio njenog života," nastavio je. "Pa, isprva je to smatrala smiješnim, ali sada plače u isto vrijeme. Znate, poučavala je svu tu djecu, kroz, bože, zna koliko godina poučavanja ... 35 godina poučavanja, i poučila je svu tu djecu da čitaju i pišu - a sada ni sama ne može čitati, i ne može pisati." Dok je to govorio, primijetio sam suzu koja mu je kliznula niz lijevi obraz.

"Tako je okrutno prema njoj što više ne može raditi stvari kojima je zarađivala za život ... koje je voljela raditi." Gledao je u prazno i čekao sam da se pribere. "Dakle, pripadala je književnom klubu," nastavio je, "pokušala je s književnim klubom ovdje, i postaje tako ... kako najbolje opisati? Frustrirana. Jer ne može završiti rečenicu. Frustrirana. Jer nije mogla čitati knjige. Veličina slova je premala," rekao je, nevjerojatno.

"Postoje sve te male stvari koje je postupno lišavaju stvari koje voli. Pokušali smo s audioknjigama, ali zaspe čim počne slušati." Ray je tada rekao nešto što me dirnulo.

Na neki način, osjećam da je pomalo poput gubavca, stvarno, jer nitko zapravo ne želi biti blizu nje.

Počeo je plakati. "Ona je divna djevojka, dama, stara dama ... znate?" Plakao je otvoreno.

Osjećam se vrlo usamljeno ... Mogu li vam reći što je prava muka u svemu tome? Samo sjediti ovdje, kao da već oplakujete nekoga koga ste izgubili, a još uvijek živite s njima - tužno je, ali istinito.

Ray je identificirao ključnu značajku bračne usamljenosti koja je povezana s demencijom - da gubitak i tuga počinju dugo prije nego što njihovi supružnici zapravo umru.

Učenje živjeti s usamljenošću
Priče o svakodnevnoj usamljenosti poput ovih su dragocjene jer nam pomažu da cijenimo da usamljenost ima mnogo oblika i zapravo nije univerzalna pojava. Kada nam netko kaže da se osjeća usamljenim, ne znamo gotovo ništa o njihovom iskustvu dok ne čujemo priču o njihovoj usamljenosti i jedinstvenim okolnostima koje do nje dovode. Osjećaj je zaista samo vrh ledenog brijega. Priče nam pomažu razabrati kako usamljenost izgleda i kako se živi.

Priče o usamljenosti također nam pomažu cijeniti da je to dio većine ljudi tijekom života. Svi mi imamo priče poput ovih u sebi, bez obzira jesmo li ih podijelili ili ne. Možda je prihvaćanje ove stvarnosti smislenije nego pokušavati patologizirati ono što može biti neizbježno ljudsko iskustvo.

Zapravo, možemo učiniti više štete nego koristi stigmatiziranjem i patologiziranjem usamljenosti, stvarajući osjećaj srama oko nje koji prisiljava ljude da podijele iskustvo, maskiraju ga ili ga potisnu.

Naravno, to ne znači da bismo trebali olako shvaćati usamljenost. To je izazovan i težak dio života. Ali tu dolaze priče. U pričama imamo priliku podijeliti svoju usamljenost s drugima, olakšavajući se, i više ne zadržavajući svoju usamljenost isključivo za sebe. Bitan dio patnje u usamljenosti često je činjenica da smo sami sa svojom usamljenošću. Po mom iskustvu, priče o usamljenosti imaju veliku vrijednost za i slušatelja i pripovjedača, potičući empatiju, suosjećanje i povezanost.

U konačnici, odgovor na usamljenost možda će se pronaći u učenju kako živjeti uz nju, umjesto da negiramo njeno postojanje ili tražimo da je iskorijenimo.

Original:
Dewi Alter
Predavač na Odjelu za istraživanje književnosti, teorije i kreativnosti Sveučilišta u Cardiffu